Konzumerizam ne ubija samo planetu – ubija nas. Zamenjuje svrhu proizvodima, zajednicu konkurencijom, čudo željom. Govori vam da vam nikad nije dosta, da je sreća uvek jedna kupovina dalje. Je l nam zvuci poznato?
Brzina kojom se civilizacija menja je u rapidnom skoku. Nije da nam raste rep pa da evolucijski promene iziskuju stotine ili hiljade godina, ali ne možemo reći da nije malo suludo što bi tinejdzer iz 1998. sa fiksnim telefonom u ruci pao u nesvest na priviđenje današnjeg klinca koji igra tik tok ples.
Jasno, tehnologija je u petoj brzini u odnosu na prirodu, kada, u zavisnosti od jačine internet konekcije, možeš u par sekundi doći do skoro svake informacije – neminovne su tektonske promene društva. Pitanje je: ko je uspeo da se na ovu dostupnost informacija adaptira? Ko uspeva da izvuče najbolje iz reke znanja, a ko samo pliva jedva dovoljno da ostane na površini reke?
Tu dok se davite bi vas verovatno jedino primetila neka prodavnica prsluka za plutanje, dobacila bi vam jednu instagram sponzorisanu reklamu “ove nedelje na ceo asortiman 30% posto popusta. Ako niste zadovoljni proizvodom, garantujemo povrat novca u roku od 30 dana!”. Znači, samo kupite, da li ćete se utopiti prestaje da nas zanima 31. dana.
U jednoj debati u kojoj sam učestvovala, tema je bila “Da li je održivost za sve?”. Caka je bila u samom pitanju koje nije jasno definisalo – da li treba biti za svakoga/da li je trenutno u svetu svakome moguća. Mogli smo da promenimo strane kad god smo to želeli i iznosimo argument bez verbalnih ograničenja. Negde nakon 20 minuta je nastao opšti haos, svako je makar nekoliko puta promenio stranu sa “da” na “ne” jer argumenti su svi bili nepokolebljivi, svi su ukazivali na isto – imamo više nego duplo resursa da okončamo glad, beskućništvo i nejednakost i ne činimo ništa. Održivost, pristup osnovnim životnim potrepštinama i pravo na planetu koja ne gori bi trebalo do bude dostupno svima, ali – nije. Dok smo se užareno raspravljali jedni sa drugima, zaboravili smo da smo svi na istoj strani. I tako čovek, ne u nekoj organizovanoj debati, zanese se u stvarnom životu. Kaže za ekološke aktiviste koji bi da sačuvaju planetu da su hipici (kao uvredu, jelte), iako je ovo i njegova planeta. Kaže za studente koji bi da oslobode državu korupcije da su izdajnici i plaćenici, iako je ovo I njegova država. Kaže, odustao od života i pre smrti – ništa ne kaže. Upali televizor da mu kaže šta misli i šta još nema, a mogao bi da kupi.
Magija društvu iz 21. veka nije potrebna – mi činimo i bez nje nemoguće mogućim. Istraživanje iz 2021. godine je pokazalo da smo za samo 6 godina potrošili preko 70% onoga što smo potrošili za čitav 20. vek (let that sink in).
Snežana i sedam patuljaka bi u 2025. skoknuli prvo po PS5, air fryer, blender, pretplatu za neku streaming platformu i hrane i pića koliko su teški svi zajedno – pre nego što odu u šumu na par dana.
Uspavana lepotica bi morala da sačeka na taj san od 100 godina kad ode u penziju i da se probudi u 4 ujutru, na hladan tuš, mora hladan – to zateže kožu. Rutina za negu kože u 72 koraka. Jer želite da izgledate mladoliko dok ste zupčanik u mašini. Trening pa meditacija koja se svodi na million misli o poslu koje pokušava da utiša dok mumla ”om” jer tako je pročitala na tik toku. Zatim prošeta do posla da nabije korake za dan – koje meri telefon. Za ručak pokušava da svari suve listove zelene salate i nezačinjenu grilovanu piletinu dok sluša podkast koji će objasniti izlivanje hemikalija, ulaganje u bit coin i krizu mentalnog zdravlja. Daje sve od sebe da ostane informisana, ali počinje da se oseća prazno.Za neku od silnih socio-vesti koje je videla tokom dana na instagramu izbacuje na story i time ispunjava dnevnu dozu društvene odgovornosti. Nakon toga sledi sveže ceđeni sok i četvrta kafa da je razbudi – jer balans. Posle posla skok na jogu ili u teretanu i još jedan insta-story kojim pokazuje svoje nove helanke koje dolaze iz fabrike na istoku koja plaća njihove radnike dolar dnevno.
Jedino biće kome možete verovati da kad vam pruža, ne traži naplatu, niti ima skrivenu nameru je – priroda. Ekosistemi preživljavaju davanjem, a ne pohlepom. Mogli bismo da izgradimo svet koji funkcioniše na isti način – ako prestanemo da dozvoljavamo kapitalizmu da truje sve. On te tera da osećaš kao da moraš popuniti rupu “nemanja”, ali ono što zapravo nemaš su zajednica, zemlja, sloboda. Umesto snova, sanjamo *sniženja*.
Trebalo bi da svi vristimo u glas, a ne da klikćemo “dodaj u korpu” za brzinski nalet dopamina.
Leave a Reply